Recepcija Boškovićeve teorije silā u Parizu

Martinović, Ivica (2013) Recepcija Boškovićeve teorije silā u Parizu. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 39 (1 (77)). pp. 53-241. ISSN 0350-2791

Preview

Text 04_Martinovic_53_242.pdf - Published Version Download (3MB) | Preview

Abstract

Recepcija Boškovićeve teorije silā u Parizu može se pratiti u pariškim znanstvenim časopisima i knjigama od 1754. do 1803. godine, a određuje ju ovih pet imena: Gerdil, Berthier, Para du Phanjas, Saury i Lalande. Toj recepciji prethode dvije propuštene prilike. Pola godine nakon imenovanja Boškovića za dopisnoga člana Académie Royale des Sciences prosinački broj pariškog časopisa Journal des Sçavans za 1748. spomenuo je raspravu De viribus vivis (1745) u prikazu Boškovićeva rada, ali je propustio upozoriti na novost njegovih zamisli o sili i tvari u prirodi. U srpnju 1750. godine Journal de Trévoux, mjesečnik pariških isusovaca koji je uređivao Guillaume-François Berthier, prikazao je samo prvi dio Boškovićeve rasprave De lumine (1748), a prešutio drugi dio rasprave, u kojem je Bošković drugi put izlagao svoju teoriju silā, razrađenije nego 1745. Prvu kritiku Boškovićeve teorije silā na francuskom poduzeo je barnabit Hyacinthe-Sigismond Gerdil, rodom iz Savojskih Alpa, profesor na Sveučilištu u Torinu, u raspravi Discours, ou dissertation sur l’incompatibilité de l’attraction, et des ses différentes loix, avec les phénomènes (1754) koju je tiskao u Parizu. On je, prema raspravi Dissertationis de lumine pars secunda (1748), a da poimence nije spomenuo njezina autora, prikazao Boškovićevu teoriju silā u sedam teza i uputio joj šest prigovora, uglavnom protiv zakona neprekinutosti, točaka tvari i potencijalno beskonačne odbojne sile na beskonačno malim udaljenostima. Što je Bošković s ponosom nazvao »mojom teorijom«, Gerdil je ocijenio tek kao »novu hipotezu«. Napokon, kad je Boškovićeva gledišta usporedio s gledištima dvojice francuskih akademika Buffona i Fontenellea, Gerdil je Dubrovčaninovu teoriju silā smjestio u pariški, francuski i europski kontekst. U siječnju 1756. godine Berthierov Journal de Trévoux objavio je opsežan prikaz prvoga sveska Stayeva didaktičkog epa Philosophia recentior s predgovorom, bilješkama i dopunama Ruđera Boškovića te poslanicom Kristofora Staya. Ocjenitelj je podrobno opisao uloge sve trojice autora, ali se najviše pozabavio Boškovićevim tekstovima jer ih je doživio ključnima za razumijevanje i utjecaj toga složenoga izdanja. Predstavivši Boškovića kao gorljiva newtonovca, oštro je kritizirao njegovu sentenciju o duši životinja, ali je prešutio dva njegova filozofema izložena na istom mjestu, tj. u prvoj dopuni: točke tvari i zakon silā. Pri pregledu ostalih tema u Boškovićevim dopunama uočio je novost Boškovićeva gledišta o sili inercije, ali nije prepoznao novost u dopunama o prostoru, vremenu i gibanju. Osim toga najavio je da će deseta knjiga Stayeva epa o »suvremenoj filozofiji« raspravljati o silama i počelima tijelā »prema osebujnom sustavu oca Boškovića«. U ožujku 1757. godine Berthierov časopis zaoštrio je svoj odnos prema Boškoviću, jer je u prikazu prvoga sveska Scarellina djela Physica generalis (1754) izravno polemizirao s Boškovićem, čak naglašenije nego Scarella u paragrafu »Systema P. Buskovik«. Isusovac ocjenitelj uspješno je izložio Boškovićev »sustav privlačnih i odbojnih sila«, ali je glavni Boškovićev zaključak o ustroju tvari pogrešno protumačio tezom: prostor i neprotežne točke tvari sastavljaju neprekidninu fizičkoga tijela. Iz te je perspektive potom raščlanio Scarellin prigovor Boškoviću. Pod Scarellinim utjecajem Boškovićevoj je teoriji silā dodijelio status hipoteze. Neopravdano je zamjerio Boškoviću da nije promislio o prigovorima koji se mogu uputiti njegovim glavnim zaključcima o sili i tvari. Kao treći kritičar Boškovićeve teorije silā u Parizu nastupio je François Para du Phanjas, bivši profesor u isusovačkom kolegiju u Besançonu, kad se u Théorie des êtres sensibles (1772) založio za beskonačnu djeljivost tvari. U tu je svrhu osporio pet mišljenja u prilog konačnoj djeljivosti tvari, među njima i »Boškovićeve točke bez dodira«. U posebnom potpoglavlju u šest je teza Phanjas izložio Boškovićevu teoriju silā u obliku kako je izložena na početku Boškovićeve Teorije. U prvoj je tezi netočno tvrdio da su Boškovićevi elementi tvari heterogeni. U četvrtoj i petoj tezi nije razumio ovisnost Boškovićeve sile o udaljenosti, štoviše interiorizirao je silu u elemente, kako Bošković nikad nije zamišljao djelovanje sile u prirodi. Premda je osporavao Boškovićeve glavne filozofeme, naročito zakon neprekinutosti, priznao je Dubrovčaninu da je »jedini koji je uspio pomiriti neprotežnost elemenata s protežnoš­ću tijelā«. Za Boškovićevu prirodnu filozofiju predložio je novi razlikovni nazivak »nedodirljivost« (incontiguïté) sa značenjem ‘međusobna nedodirljivost točaka tvari’, ali nije imao sljedbenika. Od trojice spomenutih kritičara bitno se u pristupu Boškovićevoj teoriji silā raz­likovao Jean Saury, nekoć profesor filozofije na Sveučilištu u Montpellieru, u svojim trima udžbenicima tiskanima u Parizu. U udžbeniku Élémens de Métaphysique (1773), u poglavlju »Du tems et de l’éternité«, s pomoću Boškovićeva nauka o prostoru i vremenu suprotstavio se Bossutovu poimanju apsolutnog vremena, ali je istodobno procijenio da Bošković svojim naukom nije bolje od drugih uspio objasniti »narav trajanja«. U petom i završnom svesku svoga matematičkoga udžbenika Cours complet de Mathématiques (1774) Saury je Boškovićevoj teoriji silā posvetio četiri posljednja poglavlja, u kojima je prvo obradio zakon neprekinutosti, a potom vjerno preslikao trodijelnu strukturu Boškovićeve Teorije. Što je bilo rijetko među boškovićevcima, Boškovićevu teoriju silā izložio je slijedom njezina nastanka: prvo zakon silā, odatle zaključak o ustroju tvari. Ipak, protivno Boškoviću, tvrdio je da prvi elementi tvari imaju »vrlo malu protežnost«, a da Boškovićeva odbojna sila djeluje samo među prvim elementima tvari. Tim je objašnjenjem ‘pomirio’ Boškovićevu teoriju silā s Newtonovom mehanikom, ali drugačije od samoga Boškovića. Služio se crtežom Boškovićeve krivulje silā te prihvatio Boškovićevu modifikaciju Newtonova zakona opće gravitacije. Od primjenā Boškovićeve teorije silā na mehaniku Saury se usredotočio na tri: ravnotežna stanja za sustav triju točaka, nastanak brzine fluida dok istječe kroz otvor, mehaničke osnove za odbijanje i lom svjetlosti. U posljednjem poglavlju izložio je gotovo cijeli treći dio Boškovićeve Teorije. Komentarima uz odabrane Boškovićeve filozofeme Saury je očitovao da je dubinski proučio i vjerno slijedio Boškovićeve zamisli u fizici i kemiji. Rijetko se odvajao od Boškovićevih gledišta, primjerice kad među opća svojstva tijela nije uvrstio ‘sastavljivost u beskonačnost’ (componibilitas in infinitum), kad je izbjegao upotrijebiti Boškovićev nazivak ‘rjetkoća svjetlosti’ (tenuitas luminis), kad je drugačije objasnio povećanje težine nakon žarenja antimonita. Premda je u tekstu udžbenika počesto upućivao na ‘teoriju’, čak ‘našu teoriju’ i ‘našu krivulju silā’, Saury je Boškovićev sustav prirodne filozofije smatrao »fizičkom hipotezom, a ne geometrijskom istinom«, a autora teorije otkrio je tek u bilješci na kraju svoje knjige. Sažeto, u petom svesku Sauryjeva udžbenika Cours complet de Mathématiques Boškovićeva je Teorija doživjela jednu vrstu preradbe na francuskom jeziku, koja uključuje prijevode, parafraze i komentare njezinih odabranih odlomaka. Snažan Boškovićev utjecaj očitovao se ponovo u prvom svesku Sauryjeva udžbenika Cours de physique expérimentale et théorique (1777). U prvih pet poglavlja odsjeka »Théorie des Forces Physiques« Saury je razvedenije nego u matematičkom udžbeniku, a s manje matematičkoga aparata, prikazao Boškovićevu teoriju silā i njezine primjene na fiziku i kemiju. Ovoga puta u završnoj bilješci nije spomenuo Boškovića kao autora teorije, ali je u predgovoru popis svojih izvora završio s ovim trima imenima: »Boscovich, Mako, Scherffer«. Jedino je Sauryjev matematički udžbenik izazvao Boškovićev javni odgovor, i to u proznom dodatku pariškom izdanju njegova epa Les Éclipses (1779). U tom je tekstu Bošković prvi i jedini put na francuskom tiskao sažetu, ali sadržajnu autorecenziju svoje Teorije, pridodao obavijest o francuskom prijevodu Teorije i suprotstavio se Sauryjevoj ocjeni da je njegova teorija »fizička hipoteza«. U nizu tekstova od 1766. do 1803. Boškovićevu je teoriju silā u Parizu promicao francuski astronom Lalande, nakon Mairanove smrti 1771. službeni korespondent s Boškovićem uime Académie Royale des Sciences, Boškovićev intimni prijatelj. Potaknut javnom obranom filozofskoga tezarija profesora Giacinta Stoppinija u Rimskom kolegiju, kojoj je nazočio u kolovozu 1765. godine, on je u siječnju 1766. u Journal des Sçavans objavio rijetko uspjeli prikaz Boškovićeve Teorije, svjestan da novost Boškovićeve prirodne filozofije nije bila uočena čak ni u Journal des Sçavans. Ipak, pri prikazu Boškovićeve mehanike izostavio je ključnu temu: sustav sastavljen od triju točaka tvari. Istaknuo je da se Bošković pri objašnjenju luka svoje odbojne sile poslužio integralnim računom. Svoje je čitatelje upozorio na to da kao tekst Boškovićeva Teorija uključuje i vlastitu obranu, a sam se iskazao kao branitelj Boškovićevih točaka tvari. U svom je prikazu Lalande više puta posvijestio da Boškovićeva prirodna filozofija ima složenu metodološku i filozofsku pozadinu, specifičnu metodologiju i filozofiju znanosti koju je Bošković razvio pri svojim umovanjima o sili i tvari. U rujnu 1766. godine u istom je časopisu Lalande prikazao mletačko izdanje Boškovićeva epa De Solis ac Lunae defectibus (1761), kojem je pridodao francuski prijevod Boškovićeve bibliografije. Uz nekoliko je Boškovićevih djela sastavio vlastite bilješke, ali s nejednakim ishodom: u Boškovićevu matematičkom udžbeniku uočio je raspravu De transformatione locorum geometricorum (1754), koja obrađuje »zakon neprekinutosti i tajne beskonačnine«, ali je uz raspravu De lege virium (1755) netočno zabilježio da sadrži »prve zamisli« Boškovićeve teorije silā. U trećem svesku drugog izdanja Astronomie (1771) Lalande je redovito upućivao na Boškovićeva astronomska postignuća, ali je pri raspravljanju o »drugim hipotezama o privlačenju« upozorio na izvorne zamisli o »privlačenju, odbijanju, koheziji i elastičnosti« koje je Bošković izveo iz jednog jedinog zakona. Prigodom pete obljetnice Boškovićeve smrti, u veljači godine 1792. Lalande je za Journal des sçavans napisao prikaz Bajamontijeva elogija (1789), koji je prikaz prerastao u novu interpretaciju Boškovićeve profesure u Rimskom kolegiju. Unutar takva pristupa Boškovićevu je Teoriju ocijenio kao remek-djelo u kojem se susreću metafizika i mehanika, dok je predimenzionirao Boškovićev utjecaj na Priestleya. Napokon, u Bibliographie astronomique (1803) francuski je akademik uvrstio 34 Boškovićeva astronomska djela, a od ostalih samo Teoriju. U natuknici o njezinu prvom izdanju svoja je trajna nastojanja u prilog Boškovićevoj teoriji silā Lalande sažeo u rečenicu: »Ima velikih zamisli u tom djelu.«

Item Type:	Article
Subjects:	B Philosophy. Psychology. Religion > B Philosophy (General)
Depositing User:	Maja Šoštarić
Date Deposited:	20 Oct 2014 10:46
Last Modified:	20 Oct 2014 10:46
URI:	http://eprints.ifzg.hr/id/eprint/364

Actions (login required)

View Item