Martinović, Ivica (2002) Optička rasprava Marka Antuna de Dominisa: geneza, metodologija, značenje. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 28 (55-56). pp. 67-145. ISSN 0350-2791
|
Text
Opticka_rasprava_Marka_Antuna_de_Dominisa_geneza_metodologija_znacenje_Prilozi_2002.pdf - Published Version Download (2MB) | Preview |
Abstract
Konačnom redakcijom svoje optičke rasprave De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus krajem 1609. i početkom 1610. godine Marko Antun de Dominis uključio se u prijepor o dalekozoru, neovisno od Galileia, a prije Keplera i Claviusa, usmjeren isključivo na teoriju instrumenta. Kako je zaključeno na temelju pomnog proučavanja posvete urednika Giovannija Bartolija uz pomoć isusovačkih vrela, rane de Dominisove bilješke iz optike nastale su u razdoblju 1588–1595, kad je mladi isusovac bio predavač matematike u Collegium Patavinum u Padovi i profesor matematike i filozofije u Collegium Brixiense u Brescii. A budući da je Bartoli te rane spise okarakterizirao dvojako, kao bilješke (commentaria) i raspravu (tractatus), ostavio nam je dvojbu o njihovoj naravi. Ciljajući na svoj prinos teoriji dalekozora, de Dominis je poglavlje o dalekozoru završio izjavom: »prvi sam probio led«. S pravom, jer je njegov rukopis De radiis odobren za tisak 27. siječnja 1610, 32 dana prije znamenitoga Galileieva astronomskog izvješća Sidereus nuncius. Predajući rukopis na cenzuru, de Dominis nije znao da se istodobno Galilei u svom spisu usredotočio na primjenu dalekozora u astronomskim motrenjima, a ne na teoriju i konstrukciju instrumenta. Premda je de Dominisov De radiis objavljen najranije u listopadu 1611, više od godinu i pol dana nakon Galileieva djelca Sidereus nuncius, tekstualna analiza početnih stranica Galileieva pionirskog rada i dvaju de Dominisovih neizravnih prigovora Galileiu upućuje na zaključak da de Dominis rukopis svoje rasprave nije mijenjao nakon što je objavljen Galileiev Sidereus nuncius. Zato de Dominisove metode i zaključke u De radiis valja prosuđivati prema stanju istraživanja na kraju 1609. Ako je Galileiev javni nastup s dalekozorom 1609. i bio povodom za konačno priređivanje i objavljivanje de Dominisove rasprave, ona je očuvala strukturu de Dominisova pristupa optičkim pitanjima iz njegovih profesorskih dana (1588–1595): temelji geometrijske i fizikalne optike, sažeta teorija optičkih leća,tumačenje duge. Najkasnije početkom 1610. izlaganju o lećama pridodan je kratak a dragocjen prinos teoriji dalekozora, prvi koji je sastavljen nakon 25. kolovoza 1609. U prvom dijelu svoje rasprave pokušao je de Dominis nanizati sve fizikalne i matematičke pretpostavke i poučke na koje će se pozvati tijekom optičkih istraživanja. U svojoj je nakani tek djelomice uspio. Neke su njegove tvrdnje bile točne, neke netočne, a neke nejasne s točno opisanim učincima. Neke je pak naknadno uveo, ondje gdje su mu zatrebale u dokazu. Slično se dogodilo i s temeljnim pojmovima. Primjerice, definirao je pojam vidnog kuta, ali ne i žarišne daljine. Nakon nejasnog vlastita tumačenja kako nastaje vid de Dominis se u drugom dijelu rasprave vješto bavio optičkim lećama, iako je oskudno poznavao temeljne optičke veličine; primjerice, pojam žarišne daljine i žarišta shvatio je tijekom pokusa. Štoviše, pri izricanju zaključaka o lećama oslonio se isključivo na pokuse. Dva poglavlja o dalekozoru niti je zamislio niti ostvario kao tekst koji će se zalagati za ili protiv Galileia i po tomu je de Dominisova rasprava sebi priskrbila povlašten položaj, neuočen u povijesnim i filozofskim proučavanjima Galileieve epohe. Premda je napisao teorijski tekst o dalekozoru i u prilog dalekozoru, znameniti je Rabljanin dvojio o tomu koliko se instrument može usavršiti, i to s obzirom na njegov glavni učinak – povečanje predmeta. Time je proturiječio jednoj od osnovnih nakana svoga rukopisa – »čudesnim učincima« (effectus mirabiles) lećā! Da bi protumačio dugu, u trećem je dijelu rasprave de Dominis odabrao tri pristupa: povijesni prikaz tumačenja duge od Aristotela do renesansnih prirodnih filozofa, komentar treće knjige Aristotelove Meteorologije i izvornu znanstvenu raspravu (nova et propria disputatio) temeljenu na vlastitim pokusima i obrazloženjima. Slijedeći Aristotelovo polazište »Odbijanje je uzrok duge.« ponudio je vlastita tumačenja o nastanku unutrašnje i vanjske duge. U njima je izvorni doprinos bio popračen ponekom nejasnočom u obrazloženju i manjkavostima u likovnom prikazu pokusa. De Dominisovo je tumačenje duge bilo nepotpuno upravo ondje gdje se to najmanje moglo očekivati: on nije dosljedno primijenio stavak o lomu svjetlosti pri prijelazu iz jednog u drugo prozirno sredstvo, premda ga je jasno izrekao na početku rasprave. K tomu, opisujući pokuse sa staklenom kuglicom ispunjenom vodom nije razlučio hod pojedinačne zrake i prikaz snopa svjetlosnih zraka. Ta je trajna de Dominisova dilema, pratiti u pokusu jednu zraku ili njihov snop, učinila nerazgovijetnim i njegovo teorijsko obrazloženje i likovni prikaz ključnoga pokusa. Na stranicama svoje optičke rasprave prirodni filozof i prirodoznanstvenik de Dominis povezivao je teoriju i eksperiment, i to češće nego što su mu mnogi proučavatelji njegova djela bili spremni priznati. Ponekad je vjernost eksperimentalnom nalazu utrla put pogrešnom teorijskom zaključku, a ponekad je vjernost teorijskom polazištu otežavala točno tumačenje pokusa. U de Dominisovim optičkim istraživanjima uzajamne odnose teorije i eksperimenta pratila je stalna napetost s nesigurnim ishodom.
| Item Type: | Article |
|---|---|
| Subjects: | B Philosophy. Psychology. Religion > B Philosophy (General) |
| Depositing User: | Maja Šoštarić |
| Date Deposited: | 20 Oct 2014 10:36 |
| Last Modified: | 20 Oct 2014 10:36 |
| URI: | http://eprints.ifzg.hr/id/eprint/362 |
Actions (login required)
 |
View Item |
