Banić-Pajnić, Erna (2016) Elementi hermetičkog u (novo)platonizmu Hermana Dalmatina. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 42 (1 (83)). pp. 7-33. ISSN 0350-2791 (Tisak) ISSN 1847-4489 (Online)
|
Text
5.01_Banic_Pajnic_Elementi_hermetickog_u_novoplatonizmu_Hermana_Dalmatina_7_34.pdf - Published Version Download (309kB) | Preview |
Abstract
Platonov Timej temeljni je tekst na koji se oslanja Herman Dalmatin pri formuliranju ključnih stavova svoje kozmologije izložene u djelu De essentiis. Glavni izvor poznavanja toga Platonova dijaloga Hermanu je prijevod Timeja što ga je koncem 4. stoljeća sačinio Kalcidije, koji je svoj prijevod popratio i komentarom. Kalcidijev prijevod i komentar odnose se samo na dio Timeja od 17A–53C. U tekstu se ukratko iznose sličnosti i razlike u Kalcidijevim i Hermanovim stavovima. Naročita pozornost pridaje se razlikama, pri čemu se naglasak stavlja na ulogu astrologije i hermetizma u Hermanovoj filozofiji. U tekstu se posebno obraća pažnja na hermetizam koji, po mišljenju onih koji su se bavili Hermanovom filozofijom, predstavlja značajan sloj Hermanova mišljenja. Ch. H. Haskins naprimjer tvrdi da je Hermes najveći autoritet za Hermana. Na temelju takvih stavova postavlja se prije svega pitanje igra li hermetizam doista tako značajnu ulogu u Hermanovoj filozofiji. Da bi se odgovorilo na to pitanje u tekstu se analiziraju sva mjesta iz De essentiis na kojima se Herman poziva na Hermesa. Potom se propituju izvori Hermanova poznavanja Hermetičkih spisa. U dva se poglavlja prorađuje recepcija tih spisa u latinskih i arapskih pisaca. U zaključnom se dijelu konstatira kako je Herman spise pripisane Hermesu poznavao i iz latinskih i iz arapskih izvora. Na Zapadu je naime, počevši od crkvenih Otaca, prisutna kontinuirana recepcija jednog od Hermetičkih spisa, Asklepija, spisa koji pripada skupini tzv. ‘učenog’ hermetizma (to je u skladu s podjelom Hermetičkih spisa na spise učenog I popularnog hermetizma prema A. J. Festugièrea), iz kojega Herman u svom djelu De essentiis donosi većinu izvoda koji se odnose na Hermetičke spise. Hermes je predstavljao veliki autoritet i predstavnicima škole u Chartresu, s kojom je Herman bio usko povezan. No Hermanov glavni izvor poznavanja hermetičke tradicije su spisi arapskih autora, što se može zaključiti iz činjenice da mu je Hermes autoritet primarno kao učitelj astrologije. Tako je Hermesa percipirala većina arapskih autora. Za recepciju Hermetičkih spisa u tih autora odredbeno je da poznaju uglavnom spise tzv. popularnog hermetizma, tj. spise magijsko-alkemijsko-astrologijskog značaja. No i u većini navoda iz Asklepija, dakle spisa učenog hermetizma, koje Herman donosi u De essentiis, radi se uglavnom o temama koje su bile predmetom interesa arapskih proučavatelja Hermetike, pri čemu se misli primarno na astrologiju. Herman poznaje i neke druge hermetičke spise (osvrće se npr. na mjesta iz traktata Kore kosmou ne navodeći izvor) pa tako i jedan spis rane arapske Hermetike, za kojega Ch. Burnett tvrdi da je znatno utjecao na Hermanovu filozofiju. To je spis Liber de secretis naturae (Sirr al-haliqa ili al-Khaliqua) ili Knjiga o tajni stvaranja pripisan Balinusu ili pseudo-Apoloniju tj. Apoloniju iz Tijane, što ga je u 12. stoljeću na latinski preveo Hugo od Santalle. U spisu se prožimaju elementi učenog i popularnog hermetizma. Na temelju izloženih osnovnih teza toga spisa te usporedbe s osnovnim crtama Hermanove filozofije u tekstu se konstatira kako među spomenutim tekstovima ima mnogo dodirnih točaka. U zaključku se na pitanje »Što je to hermetičko u Hermanovoj filozofiji?« odgovara kako se to hermetičko ne odnosi na neko konkretno učenje, već prije svega na jedan generalni stav spram svijeta koji je odredben za Hermetičke spise, na ono što Garth Fowden označava kao »Hermetic mind«, pri čemu se misli na stav o sveproduševljenosti, o povezanosti svega u svijetu, o bitnoj svezi mikrokozmosa i makrokozmosa itd. No ti stavovi nisu odredbeni isključivo za hermetičke spise. Oni se javljaju u okviru sinkretističkih tendencija helenističkog doba i doba Carstva u okviru kojih se prožimaju različite tradicije antičke filozofije, ali i mnogi elementi istočnjačkih religija. Možda bi najtočnije bilo Hermanove stavove odrediti Haskinsovom sintagmom prema kojoj je Hermanova filozofija ‘novoplatonizam Hermesa Trismegista’, što bi trebalo razumjeti kao novoplatonizam koji se poziva na autoritet Hermesa Trismegista. U temelju ‘Hermanova platonizma’ zapravo je arapski novoplatonizam s naglašenom ulogom astrologije, u kojem se stapaju elementi Platonove, Aristotelove, stoičke filozofije s elementima ‘učenog’ i ‘popularnog’ hermetizma.
| Item Type: | Article |
|---|---|
| Subjects: | B Philosophy. Psychology. Religion > B Philosophy (General) |
| Depositing User: | Maja Šoštarić |
| Date Deposited: | 23 Nov 2017 13:46 |
| Last Modified: | 23 Nov 2017 13:46 |
| URI: | http://eprints.ifzg.hr/id/eprint/637 |
Actions (login required)
 |
View Item |
